субота, 17. август 2013.

Svet ili sudnica?

Osuđivanje je prirodno; to nije problem.
Ali, ako takve misli pogrešno shvatimo kao istinu ili stvarnost,
postajemo pomalo ludi.
Roshi Reb Anderson
Sasvim slucajno naidjoh na ovaj citat i uspeo je da mi zadrzi paznju,samo jos uvek nisam sigurna iz
kog razloga: da li zbog svoje istinitosti ili apsurdnosti?Sada,kada malo bolje razmislim,u pitanju je i
jedno i drugo,uprkos tome sto su to suprotni pojmovi.
Kada kazemo: 'Sudnica' pomislimo na ustanove koje sluze tome da ljudi u njima dobiju pravdu za kojom
zude i u kojima su zlocinci jedini kojima se sudi.Pri pomenu sudije pomislimo na ljude koji su kvalifikovani
za to da na osnovu dokaza i celoukupnog utiska tu istu pravdu dodele.Medjutim,od kad je sveta i veka,
postoji neka potreba u svim ljudima da preuzmu tu ulogu i kroz milenijume oni to i cine.
S obzirom na to,logicno da je to u njihovoj prirodi,u sklopu njihovog bica.Ali,zasto?Sta cemo postici
time sto cemo komentarisati i donositi lose zakljucke o drugima,o osobama koje ne poznajemo ili
cije nevolje nismo proziveli i ciji zivot nismo iskusili? Svakodnevica je da svoje poznanike,kolege,
rodjake,prijatelje ili nasumicne ljude na ulici karakterisemo po svojoj volji,na osnovu delica slagalice
koji nam je dostupan: izgleda,razgovora koji cujemo ili povedemo ili postupka koji ugledamo,a naravno,prethodno se ne potrudivsi da sagledamo celu situaciju i razumemo problem.Jedno od objasnjenja,a covek ko covek,za svoje greske moze ih izmisliti bezbroj,jeste to da time sto trazimo lose u drugima pokusavamo da opravdamo sebe.Zelimo,na neki nacin,da opravdamo sebe, da se stavimo u liniju poredjenja sa drugima,tako sto cemo im dodeliti osobine koje su gore od nasih,a zatim se tesiti da mi,ipak,nismo
toliko losi.To,opet,potice iz srzi covekovog bica,iz njegove potrebe da bude bolji od ostalih,da
bude poseban,i samim tim je neizbrisivi deo njega.Ali,covek dok je ziv moze da pokusava da neke svoje
osobine modifukuje,da svoje mane ublazi u svoju korist.Zato,kada sledeci put pozelite da svoj ego
nahranite novom prosudjivanja na osnovu pretpostavki,pokusajte da okrenete glavu na drugu stranu
i naprosto se izdignete iznad toga.Ako ne uspete u tome,cak je i ogovaranje i diskutovanje prihvatljivo,
naposletku,protiv nekih nesavrsenih covecijih osobina se ne moze,ali kao sto je na pocetku receno,ne
zanosite se time da je to istina,jer cete time samo povrediti i sebe i druge.
Pokusajte da pronadjete dobro u sebi,a ne lose u drugima i shvaticete da ste sami sebi savrseni takvi kakvi jeste,kao i svi drugi.

четвртак, 15. август 2013.

Zastanite na trenutak

Ne razmisljam cesto o tome,ali naidju takvi trenuci,takvi u kojima postanem surovo svesna prolaznosti
zivota.Kada zastanem usled naleta neocekivane letnje kise,svezeg letnjeg povetarca ili varljivog
zimskog sunca,ta carobna prirodna iznenadjenja nateraju me da se zapitam: 'Sta sve u zivotu propustam?
Koliko li je magicnih trenutaka samo proslo pored mene,tek onako, neprimetno?'
Mnogi od nas vecinu vremena koja nam je data na Zemlji provedu u magnovenju,boreci se za
opstanak,bolju buducnost,sigurnije sutra. I neprestano lazu sebe: samo ovaj sastanak,samo ovu
obavezu da skinem sa vrata,evo jos ovo da resim,a onda cu moci da uzivam.I tako,dan za danom,
prolaze godine,decenije,njihovo postojanje.Pritisnuti problemima,zaboravljaju smisao zivota: zivljenje.
Besmislica? Razmislite jos jednom.
Posmatram ljude na ulici.Natmureni kao olujni oblaci,pognutih glava i sa telefonima u sakama,
namrstenih izraza lica uzurbano hodaju nekuda,svako ka nekom svom i previse vaznom cilju.Ali,zasto
onda izgledaju tako izgubljeno,kao da nemaju ideju kuda bi to trebalo da idu?
Mozda zato sto delic njihove svesti vristi,opominjuci ih na zaboravljene porodicne ruckove,
rodjendane,otkazano druzenje sa prijateljima.A dok su tako cvrsto ubedjeni da postupaju
ispravno i da su njihovi kriterijumi za odredjivanje vaznosti na lestvici zivotnih vrednosti dobri,
nesposobni su da vide boje u svom sivilu,koliko god one intezivne bile.Zato,zastanite malo.
Obratite paznju na sve sitne stvari koje u danasnjici blede i gube smisao i dajte sansu zivotu da vam
pokaze sta gubite.

четвртак, 17. јануар 2013.

Just me, myself and I

Nedavno,jedna osoba mi je rekla nesto sto me je nagnalo na razmisljanje. Rekla mi je da su ljudi u potpunosti koristoljubiva bica i da dobra dela,takoreci,ne postoje,jer ljudi u svemu traze sopstvenu korist,i i ako ucinimo nesto naizgled dobro i nesebicno za drugoga i pomucimo se za to,mi zapravo to cinimo radi sebe,tj.da bismo se mi dobro osecali.Kao neko ko veruje u dobro u ljudima,odbila sam da se u potpunosti slozim sa tim.Ali,onda sam se zamislila.Da li sam u zabludi?
Jesmo li mi svi sebicni i egoisti,nesposobni da ucinicno bilo sta,a da ne pomislimo: sta ja imam od toga? Sasvim je normalno da svet u kome mi zivimo, i u kome su zivele sve generacije pre nas i sama nasa priroda od nas zahtevaju da vodimo racuna o svojoj dobrobiti i da se trudimo da svaku zivotnu situaciju iskoristimo najbolje sto mozemo,ali pitanje je: da li smo u toj zelji i ambiciji da olaksamo sebi zivot potpuno zaboravili na druge i na to sta znaci biti plemenit? Procenite sami.Medjutim,postoji i druga strana price.
Mozda i jesmo sposobni da ucinimo dobro i nesebicno delo. Kako? Samo ako je nas trud i vreme koje smo ulozili u neki cin i nasa zelja da usrecimo drugu osobu jaca od naseg sebicnog osecaja da smo ucinili nesto lepo i da smo zato ponosnina sebe.Mozda na taj nacin uspemo da se izdignemo iznad svoje urodjene koristoljubivosti i promenimo sebe.Moje misljenje je da to zavisi od vas.Mozete ici vec utrtim putem koji postoji od nastanka i razvoja coveka i njegovog uma ili barem pokusati da budete drugaciji i jedinstveni.

недеља, 6. јануар 2013.

Razmislite

"Happiness is a journey,not a destination."
Ben Sweetland
Da li ste srecni? Pretpostavljam da bi vecina vas na ovo pitanje bez razmisljanja odgovorila potvrdno ili odricno. Ali, razmislite malo o tome. Jer, ja vas ne pitam kako se osecate upravo u ovom trenutku, vec kako se osecate uopste, u zivotu. Sada vec imate precizniji odgovor. Medjutim, svi imaju svoje kriterijume za odredjivanje srece: neciji su nizi, a neciji visi, ali najteza i najbitnija stvar je naci balans izmedju oba i realno proceniti. Retki su ljudi kojima to polazi od ruke, uglavnom zbog te grozne sujete, nacina zivota, situacije u kojoj se nalaze. Kazu da je za srecu potrebno malo, i da su dovoljne sitnice da nas ucine srecnim i da se osetimo ispunjeno, ali mi uvek trazimo nesto vise, takva je nasa, ljudska priroda. Kao sto je sirocicima najveca zelja roditeljski topli zagrljaj i dom pun ljubavi, onima koji ove privilegije imaju je to malo, traze nesto vise, neke druge stvari. Nekoj deci dovoljan je mobilni telefon koji cak nema ekran u boji, dok drugi placu zato sto nemaju iPhone. Dakle, pohlepa. Upravo ta covekova mana sprecava nas da budemo srecni i da cenimo ono sto nam je dato, zaslepi nas i ne dozvoljava nam da spoznamo dobre strane svog zivota i situacije u kojoj se nalazimo. Kako je pobediti? Nazalost, to je nemoguce, ali mozemo da pokusamo da je potisnemo, smanjimo i pomislimo na sve one kojima je mnogo teze nego nama, potrudimo se da barem nekima od njih pomognemo i onog trenutka kada ugledamo osmehe na njihovim licima samo zbog tog malog dobrog dela koje smo ucinili, oseticemo da nam je toplo oko srca , i tek tada cemo moci da sagledamo pravu sliku svog zivota i stanja, da vidimo njegove prave boje, neumrljane nasim losim osobinama i pogodice nas jedno bitno saznanje- srecni smo.




субота, 5. јануар 2013.

Ne misli o kraju, ostavi trag

Podrazumeva se da, kao i sve na ovoj nasoj planeti, i ljudi imaju svoj kraj. Samo sto, za razliku od materijalnih stvari, mi nemamo utisnut rok trajanja na svojim ambalazama. Smrt. Sama rec izaziva neko neopisivo neprijatno osecanje i pre svega strah. Strah od nepoznatog, koji je duboko usadjen u ljudkoj psihi, od nestanka svega na sta smo navikli i sta nam je poznato. Svi mi taj strah prevazilazimo na svoj nacin. Vernici su izabrali da veruju u zivot posle smrti, koji ce ima biti mnogo lepsi i bezbrizniji, ako se sada u ovom pomuce i budu plemeniti ljudi. Imamo i sataniste, koji veruju da je zlo ono sto obezbedjuje spokoj. Tu su i ateisti, koji utehu nalaze u tome sto ne veruju ni u sta, time odbijajuci da misle o svemu tome sto ih ocekuje. Jedno je neminovno- niko ne zna sta ce se desiti kada mu vreme na Zemlji istekne. Mozemo da nagadjamo, verujemo u sta zelimo, istrazujemo, naucnici mogu da pokusaju da smrt sprece, sve je to nase pravo. Medjutim, pored svega toga, moramo biti spremni i na druge mogucnosti. Sta ako je sve sto ocekujemo u stvari, varka? Ako je sve sto smo radili, pokusavali i u sta smo verovali, nemoguce? E onda nam ostaje da ovaj zivot, ovaj dar koji smo dobili, iskoristimo na najbolji moguci nacin i stvorimo od njega nesto, da ostavimo svoj trag, nesto po cemu se nas pamtiti. Ta zaostavstina ne mora biti nesto veliko i materijalno, kao neko knjizevno delo, gradjevina ili nesto slicno tome, vec nesto sitno, ali znacajno. Kada nas ljudi upamte po nasim plemenitim osobinama, po nasim dobrim delima, osecanjima koje smo u njima probudili, trenucima u kojima smo ih ucinili srecnim, to je vec dovoljno da ne budemo zaboravljeni. Neki se mozda pitaju: cemu sve to kada nas svejedno jednog dana nece biti? Ako razmisljate, kukavica ste. Plasite se da zivite punim plucima, uzivate u zivotu i budete slobodni i srecni. Zar je to sve beznacajno? Evo banalnog primera: kada jedete cokoladu, da li uzivate u zadovoljstvu koja ona pruza i u ukusu koji osecate na svojim nepcima ili mislite o tome sta ce biti kad je pojedete? Jer, koga je briga sta ce biti kada ostane samo omot?
Dakle, poenta ovog vremena koje imamo u ovom univerzumu je da  budemo hrabri, slobodni, srecni, neustrasivi, i naravno, da ostavimo nesto iza sebe. Zato, zivite.



четвртак, 3. јануар 2013.

Svi smo mi ljudi, retko ko je covek.

Svet danasnjice je, prihvatali mi to ili ne, prilicno izopacen. Grozna ekonomska situacija, korupcija, nepravda, sve te lose stvari nastale zbog losih postupaka i osobina koje proizilaze iz ljudskih bica, uticale su na to da plemenitost, postenje i nesebicnost isceznu iz dubine covecije duse.Svet sve vise postaje dzungla, u kojoj mozete biti ili plen ili grabljivica.Naime, ako odlucite da vasi postupci budu u potpunosti ispravni, da ne varate i ne cinite zlo, postajete lak plen za iskvarene ljudske grabljivice koje ne prezaju da cine stvari koje su po moralnom kodeksu, pogresne.Da, tako stoje stvari. Vi ste ti koji birate. 
Ali, mozda postoji nacin da napravimo neki kompromis sa danasnjim svetom i pravilima igre danasnjeg zivota.Mozda je moguce biti covek i opstati. Jer, ljudska dusa i um je veoma sirok i neistrazen pojam, i moguce je da postoji neki neotkriven izvor cistih emocija u njemu, koji samo ceka da bude otkriven i pusten da tece.Mozda bas taj izvor ovu dzunglu u kojoj zivimo preobrazi u oazu mira koja nam je toliko potrebna.Potreban je samo neki okidac.A sta je to i kada ce biti aktiviran, ko zna? To moze biti neki postupak, dogadjaj, prirodna katastrofa, neka osoba?? Ja se samo nadam da ce taj,ta ili to doci sto pre i poboljsati ovu planetu.


A mozda ste to bas Vi? :)